Gospođa Jandrasko (Katrin Sass) starateljica «Zavoda za pomoć omladini» pokušava objasniti Senadi (Labina Mitevska) bezizlaznu pravnu situaciju.		Sarajevo 2005. Iako je rat već davno završen, tridesetogodišnja Senda (Labina Mitevska) ne uspijeva naći svoj mir. I mada se njena kćer Aida, već eset godina vodi kao nestala, Senada vjeruje da je djevojčica živa i da će je jednom negdje naći. Njeni prijatelji, kao i bivši suprug Samir (Senad Bašić), pokušavaju je ubijediti da se ostavi prošlosti i okrene budućnosti. No Senada ne posustaje, i hvata se u nadi za svaki sumnjivi pa i najtanji trag. Tako jednoga dana, kada slučajno sazna da je “Crveni krst” bolesnu djecu izvodio u inostranstvo na liječenje, u Senadi se budi nada i polazi za ovim tragom. Put Njemačke Senada kreće ilegalno, bez papira, uz pomoć švercera Džigere (Zdenko Jeličić) i nakon dužeg traganja njena se odiseja završava u Ulmu gdje saznaje da je njena kćer, za vrijeme rata tu stigla i kratko po dolasku, u uvjerenju da su djevojčicini roditelji u ratu poginuli, predana Njemačkoj porodici Heinle (Crescentia Dünsser i Otto Kukla) na usvajanje.

Senadinim dolsakom, miran, skladan zivot Heinleovih biva poremećen. Novi roditelji, koji su djevojčicu zavoljeli i dali joj novi identitet nazvavši je Kristina, se teško mire sa činjenicom da je Senada živa i da zahtijeva svoju kćer nazad. Tako starateljica dječijeg prihvatilišta Jandraškova (Katrin Sass) dolazi u sukob, pokušavši da umiri kako Senadu tako i Heinleove, i da vide sta je u svemu nabolje za dijevojčicu. Senada susreće kćer, sretnu i zadovoljnu djevojčicu. Deset godina je proslo i djevojčica ne prepoznaje ni majku ni njen jezik. Senada dolazi u dilemu, između egoizma i žrtvovanja: vratiti kćer u Bosnu da ponovo započnu tamo, tamo gdje je sa ratom sve stalo ili ostaviti kćer u njenom novom svijetu, sa spozanjom da je djevojčica sretna?

Gospođa Heinle (Crescentia Dünsser) upoznaje Kristininu rođenu majku (Labina Mitevska).

EDIN HADŽIMAHOVIĆ o filmu NESTALI – WARCHILD Nestali – Warchild je priča o mojoj zemlji Bosni i Hercegovini nakon rata. Priča o zemlji u koju se vratio mir i o ljudima koji, nakon svega, svoj mir ne mogu naći.

U prvim godinama mira novine su svakodnevno objavljivale oglase sa imenima nestalih osoba. Njihovi bližnji su tragali i raspitivali se u nadi da su živi i da bi se jednoga dana ipak mogli vratiti ili ih negdje naći. Istovremeno je izlazio i feljton o bosanskoj djeci koja su u ratu evakuisana na sigurna područja i polako počela zaboravljati svoj maternji jezik. Djeca su za Bosnu vezali samo rat i strah.

Kada sam u proljeće 1997 u «Oslobođenju» naišao na podatak da je jedan djed pronašao svoju unuku u Engleskoj, koja je za vrijeme rata bila evakuisana i da ne može da je dobije nazad, pomislio sam da je upravo to okosnica za filmsku priču koja bi mogla nadilaziti okvire osnovnog sadržaja i zapleta. Kroz jedan ženski lik, lik Senade koja se nada da će dobiti kćer nazad, ispričati poslijeratnu priču o Bosni, čija djeca rastu u dijaspori. Radeći na scenariju saznao sam da je bilo i drugih sličnih slučajeva. Tako sam saznao i za djecu doma «Ljubica Ivezić» i bespravnom usvajanju u Italiji... O njihovim roditeljima koji se bore protiv takvih zakona, kao u slučaju jednoga oca koji po tamošnjem zakonu sve do 2012 godine ne bi smio saznati adresu svoje kćeri.

Sva ta saznanja, moje lično iskustvo kao i želja da bližnji svoje «Nestale» ponovo sretnu, bar u filmu, potaklo me je da napišem ovu priču o ženi koja u potrazi za svojom «nestalom kćeri» prelazi «preko granice» gdje je i pronalazi ali je ne može vratiti u «svoj svijet».